Ona, ja i Budimpešta

Tara ima 10 godina, a ja sam nedavno napunila 40. U prosjeku nam je 25, pa sam zaključila da smo u idealnoj dobi da počnemo zajedno putovati (: Izbor za naš prvi spring break pao je na Budimpeštu, zbog niza očiglednih faktora (blizina, povoljne cijene, super izbor sadržaja za klince), ali i zbog toga što sam u tom gradu bila već puno puta, ali uvijek nekako usput. Ovoga puta idem(o) konkretno!

Pogled na Budim iz Pešte

Zapravo sam trebala kupiti novi kauč. Ali kombinacija novca u rukama, proljetnih praznika i spoznaje da nisam nigdje putovala već sto godina učinila je da donesem odluku u svega 10 minuta. Napravila sam opaki plan aktivnosti za dva dana, kupila flix karte i rezervirala smještaj preko Airbnb-a. Naravno da nije sve išlo glatko... karte su poskupile dan prije kupnje, kupone za popust su mi u grupi nekoliko puta maznuli ispred nosa. Frajer od kojeg sam prvobitno rezervirala apartman se nije javljao na poruke, pa sam morala mijenjati smještaj (usputbudirečeno, Airbnb korisnička podrška je stvarno dobra), a zapelo je i na internet plaćanju (hvala R.L. na promptnoj reakciji i spašavanju situacije!). Da se radilo o poslovnom projektu, sve bi ovo protumačila kao "znakove svemira" koji mi poručuju da ne idem u to. Ali, bila sam toliko nabrijana, da odustajanje nije dolazilo u obzir.

Mijenjam nešto kuna u forinte već u Zagrebu, da imamo za prvu ruku. Ostatak mogu podići na bankomatima u Budimpešti. Spakirale smo sve potrebno za dva dana (uključujući ručnike za plažu) u dva mala ruksaka. "Putuj lagano" oduvijek je bio moj moto i poznata sam po tome da se za tjedan dana spakiram u ručnu torbicu. Ali Tara (Vaga u horoskopu) je htjela ponijeti 3 para cipela, ono, da si ima za presvući. Objašnjavam joj da su za dva dana dovoljne samo jedne dobre tenisice i pritom shvaćam da zapravo ja nemam niti jedne tenisice, osim starki koje me malo žuljaju. Hm... iskopavam prastare reebokice, koje su neka čudna kombinacija indoor i outdoor tenisica i sva sam si super. Lake su kao perce i vrlo udobne.

Ustajemo malo iza 5. Doručkujemo napola spavajući. Vožnja busom prolazi super, osim što nas dugo zadržavaju na granici. Zbog toga kasnimo u dolasku i shvaćam da ćemo propustiti sightseeing po Budimu. Nakon kraćeg lutanja po kolodvoru, nalazimo stari žuti tramvaj broj 49 koji nas vodi do Deak Ferenc Tera, gdje trebamo pokupiti svoje Budapest Cards. Super stvar, ako putujete u vlastitom aranžmanu. 24-satna kartica košta oko 150kn i omogućuje besplatan javni prijevoz, besplatne vođene ture, besplatan ulaz u Lukacs terme i još svašta nešto besplatno (tipa, ulaz u muzeje i važne građevine, što nismo ni stigle iskoristiti), a još za brdo toga daje dobre popuste. Ugl, nakon prvog pogleda na Budimpeštu, Tara komentira kako joj izgleda kao Zagreb. I sad ja tu nešto pričam o Austro-Ugarskom carstvu, utjecajima kroz gospodarstvo, arhitekturu, kulturu i umjetnost bla bla bla. Pa koliko se primilo, primilo se :)

Slijedi Tarina prva vožnja metroom. Kao i većina današnjih skoro-pa-tinejdžera, nije pretjerano oduševljena (ničim) i kaže da je očekivala da to čudo vozi brže. Ali ipak joj je fora. Btw, moram reći kako je gradski prijevoz u Budimpešti super organiziran. Do svake lokacije može se doći na 3-4 načina, busevi, tramvaji i metroi (trolejbus nismo probali) su česti i ne kasne, stanice su super označene i sve u svemu nije se nikakav problem snaći.

Dolazimo u apartman, koji je - očekivano - znatno veći trash nego na fotkama. Sve je nekako sklepano i improvizirano, ali ima sve što nam treba (čitaj: kadu, WC i krevet) i čisto je, tako da se ne zabrinjavam previše.

Testiranje kreveta u apartmanu (:

Dok se Tapi izvaljuje po krevetu, ja smišljam plan kako nadoknaditi propuštenu turu. Uzimamo sve što nam treba i krećemo prema Budimskoj palači i Ribarskoj utvrdi. Nakon toga je u planu Gellert brdašce i onda trajektom nazad do Lukacs termi. Sve je super, osim što se moje super-kul-ultra-lagane-nenadjebive tenisice počinju raspadati. Izvana se ne kuži, ali spužva koja ih čini super-kul-ultra-laganima-i-nenadjebivima se mrvi i shvaćam da ću mic po mic ostati bez đona. No, što je tu je... krećemo u razgledavanje. Tijekom vožnje busom Tara primjećuje kako puno ljudi nosi natikače ili šlape. Zbijamo šale na račun mađarske mode i glasno se smijemo. Super je jer nas nitko ne razumije :)

Prva stanica - Lančani most, Prvi ikad sagrađeni most preko Dunava u Mađarskoj. Jako je lijep, ali i jako turistički pa je gužva. Po mostu prolaze i vozila i pješaci, pa je bučno i smrdljivo. Koreanci (koji očito ne koloniziraju samo Zagreb) se fotkaju po mostu. Fotkamo se i mi, skupa s njima.

Tara na Lančanom mostu

S mosta se, jasno, vidi Dunav u svojoj snazi i veličini (fascinantno je kako dva mala izvorčića koja se spajaju negdje u južnonjemačkom nigdjezemlju mogu stvoriti drugu najveću rijeku u Europi). A vidi se i ekipa koja chilla uz obalu.

Ekipa koja chilla uz obalu :)

Na svim lampama koje noću osvjetljavaju most, nalazi se gomila lokotića. Ne pronalazim nigdje priču, ali zaključujem da je riječ o nekoj mađarskoj tradiciji uslijed koje se zaljubljeni parovi zavjetuju na vječnu ljubav na ovom mostu. Ne znam samo što se događa kada stvar ne upali - nadam se da se ne bacaju s tog istog mosta ;)

Ljubav je na mostu

Dolazimo u podnožje tzv. Castle Districta, do uspinjače. Slična je kao ova naša u Tomićevoj, samo nešto duža, bolja i ljepša (haha). Fotka je loša, pa nemojte suditi po njoj. Ljubazna turistička djelatnica savjetuje nas da, pošto već imamo Budapest Card, radije odemo do palače turističkim busićem (koji je s karticom besplatan), jer je 6EUR za uspinjaču "waste of money". Slažem se s njom.

Uspinjača prema Castle Districtu

Ukrcavamo se na busić koji vozi sporije nego što mi hodamo. Obilazimo Budimski dvorac i silazimo kod crkve Sv. Matijaša i Ribarske utvrde. Zbilja fascinantne građevine koje vrijedi obići.

Uspješni selfi na Ribarskoj utvrdi

Pogled na Peštu iz Budima

Krećemo pješice prema Gellert brdašcu i citadelli na njegovom vrhu. Brdašce je dobilo ime po talijanskom katoličkom svećeniku kojeg je u Budimpeštu doveo kralj Stjepan I. (ilitiga Isztvan) kako bi ljude podučio kršćanstvu. No, čini se kako se ljudima njegova podučavanja baš i nisu svidjela pa su ga - pazite sad - odveli na brdašce, zatvorili u bačvu i gurnuli dolje. Pa ti širi kulturu i znanje! Do Gellert Hilla imamo nekih 25 min pješice tijekom kojih shvaćam da me stopala ubijaju i počinjem osjećati svaki kamenčić na koji nagazim. Dodatno, Tara navaljuje da idemo u Zoo caffe (koji je na rasporedu sutra). Popuštam pod svim tim pritiscima i mijenjamo rutu, što ću za 5 minuta zažaliti. U Zoo caffe, naravno, ne puštaju bez rezervacije i ostajemo vani zajedno s gomilom nadobudnika koji su probali isto. Odlazimo u Vaci utcu (nešto kao naša Tkalča) na klopu, jer smo praznih želuca i još praznije baterije na mobitelu. Tara naručuje pizzu i pomfrit i jednim potezom ubija sve moje snove o upoznavanju mađarske (eno)gastronomije. "If you can't beat them, join them", kažu, pa tako pristajem na bezveznu i za budimpeštanske razmjere preskupu klopu. Također, shvaćam da otpada i vožnja Dunavom, jer nam je jedan trajekt upravo otišao, a drugi ide tek u 19.25. Pa odlazimo u Terme Lukacs busom broj 9, a putem kratko zastajemo kako bismo osluhnule dobar street jazz.

Lukacs terme su vrh! Vrijedilo je tegliti te ručnike i kupaće cijeli dan. Očekivala sam ograničeni sadržaj, ali ljubazna teta na šalteru objašnjava nam da možemo koristiti baš sve! Toplice su veće i ljepše nego što sam mislila. Brzinski se presvlačimo i žurimo na bazene. Dva vanjska su nam prehladna. pa tražimo neki topliji. Termalni je pak pretopli. Napokon dolazimo do raja na zemlji - grijanog bazena pod vedrim nebom koji ima brdo prskalica i vodeno-masažnih punktova. Moje izmorene nogice se regeneriraju, a o beskraju Tarine sreće neću ni govoriti. Ostajemo gotovo do 22h (ostale bismo još, ali tad zatvaraju :)). Budimpešta je inače jedini glavni grad na svijetu koji ima toplice u centru grada. Cijela leži na termalnim izvorima, a sve su terme (ima ih nekoliko) izgrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća i do dana današnjeg su zadržale taj izgled (uz poneke intervencije u socrealističkom stilu). Želim reći da zaista lijepo izgledaju, iako se po mnogim detaljima u interijeru vidi da su stare i malo pohabane.

Uživancija u Lukacs termama

Budimpešta je definitivno najljepša noću, jer su svi mostovi i važnije građevine osvjetljene i reflektiraju se u vodi. Nemam fotku, jer sam kreten i jer smo trčale na bus koji nas vraća u blizinu apartmana. Tijekom kratke šetnje, shvaćamo kako se već dosta dobro snalazimo po gradu. Jedva čekamo spavanac (čak i Tapi kojoj se nikada ne spava), ali krevet je lošiji nego što se na prvu činilo i po sredini ima nekakvu grbu. Stavljam si mentalnu bilješku da slijedeći put ipak gledam apartmane iznad 300kn i tonem u san.

Budimo se oko 8:30 i na brzaka doručkujemo. Začudo, nisam slomljena od kreveta (možda ipak možemo ispod 300kn? :)) Ne pada mi na pamet propustiti još jednu turu, a prije toga moram još pronaći i bankomat. Uspješno pronalazim bankomat i pritom shvaćam da sam - zaboravila karticu u Zagrebu. Imam još nekih 1600 forinti (oko 40kn), ako ne računam novce koje sam izdvojila za ulaznice za Tropicarium. Kreće kombinatorika: da li (jedva) preživjeti dan s 40kn ili se odreći Tropicariuma? Dok čekam da mi s neba padne čarobno rješenje, obilazimo Cipele na Dunavu, spomenik Židovima koji su ubijeni u II. svjetskom ratu. Glavni krivac za taj nemili događaj stanoviti je Ferenc Szalasi, Hitlerov frendić, odgovoran za smrt od oko 500 tisuća Mađara židovskog podrijetla. 20 tisuća ih je streljano na obali Dunava. Žrtvama su zapovjedili da izuju cipele, a zatim su ih ubili i bacili tijela u rijeku.

Bakrene cipele na obali Dunava

U 10:05 pridružujemo se vođenoj Budapest Card turi po Pešti (sad već zvučim kao reklama za Budapest Card, ali nisu mi ništa platili, majkemi). Vodičica je super, puno zna i zanimljivo priča. U grupi je najviše talijana i koreanaca. Obilazimo (između ostalog) Baziliku sv. Stjepana, Trg slobode i Palaču Parlamenta. Crkva sv. Stjepana neoklasicistička je građevina posvećena mađarskom kralju Stjepanu I. Svetom, čije se relikvije nalaze u njoj. To je treća najveća crkvena građevina u Mađarskoj i druga najveća građevina u Budimpešti, s visinom od 96 m. Ispred nje smo pokušale smo uslikati selfi, ali smo ispale glupo, pa stavljam jednu običnu turističku fotku :)

Prva najveća građevina je Palača parlamenta. Velika je i lijepa i to je sve što mogu reći o njoj. Negdje u ovom trenutku me prosvijetlilo i sjetila sam se da je Tara ponijela sa sobom 100kn! Juhuuu! Nećemo gladovati, a idemo i u Tropicarium!

Palača parlamenta

Za kraj priče o sightseeingu, ubacujem fotku uslikanu ispred Vigado koncertne dvorane. Ova fontana nije ni po čemu posebna, ali mi je super kak' se golub, koji stoji na glavi statue, super uklopio, da izgleda kao da je dio kipa (:

Zumiraj i obrati pažnju na goluba!

Dosta nam je razgledavanja. Gladne smo i žedne. Pronalazimo mjenjačnicu i klopamo pizza cut ispred Crkve sv. Stjepana (ako je još i postojala kakva nada o tradicionalnom mađarskom gulašu, sad je definitivno nestala). Krećemo pješice prema Zoo Caffeu (napokon!) kojeg smo rezervirali u 13h. Putem, Tara pronalazi sofu za odmor :)

Ljepota umjetnosti je u tome što ju svatko tumači na svoj način

Ispostavlja se da je bio vrijedan truda, čekanja i rezervacije. Očekivala sam gungulu i brdo glasne djece koja se naguravaju pred kavezima i nadrkane konobare koji im objašnjavaju da neka ne muče jadne životinje. Ali dočekala nas je uhodana profi shema. Ti sjedneš i naručiš cugu, a tvoj osobni "konobar za životinje" ti donosi živine jednu po jednu uz "upute za rukovanje". Naručujemo sokiće i nachos, a za stol nam stiže prva frendica - mala grčka kornjačica. Slijede kameleon, bearded dragon (ne znam kak' se to kaže na hrvatskom) i boa.

Ja & boa

Bradati gmaz ;)

Slijede mekani dlakavci - patuljasti kunić, zamorac i zec. Kakadu koji slobodno leti po caffeu u dva navrata nam krade nachose sa stola. Nekoliko ogromnih mačaka (maine coon) kulerski se izvaljuju po prostoru. Sve u svemu, plejs je za svaku preporuku! Rezervirati treba dan-dva unaprijed telefonom ili mailom (nemojte sms-om kao ja jer ne odgovaraju na poruke).

Next stop - tropicarium! Žurimo, jer je već 14:15 a u 15:00 počinje hranjenje morskih pasa. Tropicarium se nalazi u sklopu shopping centra izvan grada. Do njega dolazimo busom broj 33 i treba nam malo više od pola sata. Noge me bole za popizdit i sad već sasvim ozbiljno razmatram da se priklonim "mađarskoj modi" i nabavim si natikače koje sam jučer ismijavala (karma is a bitch!). Stižemo taman na vrijeme za hranjenje morskih pasa.

Mjesto je fakat fora i zbilja mi je drago da smo otišle (ako se ikad nađete pred bizarnom dilemom kao mi - da li gladovati ili ići u Tropicarium - svakako odite u Tropicarium!). Ima tropski dio u kojem svakih 15 min pada kiša (ne po nama, nego po životinjama) i vodeni dio sa ribicama, ribama i ribetinama. Tu ubijamo nekih sat i pol vremena (Tara je detaljno proučila svaki terarij) i zatim se vraćamo prema gradu, točnije prema autobusnom kolodvoru.

Tara pozira ispred Kelenfolda :)

Našoj se budimpeštanskoj avanturi polako bliži kraj. Tužna sam, ali i jako sretna (mislim da se u psihologiji to naziva kognitivna disonanca), jer jedva čekam da sjednem negdje i ne dižem se dugo vremena. Čekamo bus i ubijamo vrijeme hraneći golubove i vrapce ostacima peciva iz Tesca. Flixbus malo kasni u polasku, ali vožnja je ugodna i prolazi skroz ok. Umorne i pune dojmova, stižemo kući.

Selfi iz busa :)

Rezime:

Dan i pol super zabave i hrpa dobrih iskustava za ukupno 1500kn (uz prisline mjere štednje). Sad kad gledam retroaktivno, ima smisla ići na tri dana (dva su malo prenabrijana) i ubaciti još pokoju fora stvarcu u raspored. Pro tip: uzmite si dobre tenisice! ;)

Puse,

Tara&Irena